Tuesday, September 01, 1970

Smrtovnik Drang

Nije ga probudio snimljeni zov trube za buđenje nego supersonici, koji su strujali kroz metalni skelet njegovog ležaja u protresli ga tako da su mu i plombe u zubima vibrirale. Skočio je, i onda stajao drhtureći, u sivilu zore. Budući da je bilo leto, pod su rashlađivali: ljudima u logoru Leon Trocki nije se dopuštalo da se razmaze. Blede promrzle prilike ostalih regruta dizale su se na sve strane i, kada su zamrle vibracije od kojih im se i duša tresla, izvukli su svoje debele radne uniforme od sargije i šmirgle, užurbano ih navukli, gurnuli noge u velike purpurne regrutske čizme, i izbatrgali se napolje, u svetlost zore.

- Ja sam ovde da vam slomim duh - reče im jedan glas pun pretnje, i oni ga pogledaše, i uzdrhtaše još više, suočeni sa glavnim demonom tog pakla.

Podoficir Smrtovnik Drang bio je specijalista od vrhova ljutitih šiljaka kose do valovitih, za bubotke namenjenih đonova čizama koje su blistale kao ogledalo. Bio je širokih ramena i uskih kukova; duge ruke su mu visile kao kod kakvog strašnog antropoida, a zglobovi njegovih ogromnih pesnica bili su puni ožiljaka od razbijanja hiljada zuba. Bilo je nemoguće videti to gnusno obličje i zamisliti da je to izašlo iz nežne utrobe neke žene. On nije mogao da se rodi, mora da je, za državu, bio načinjen po narudžbini. Najužasnija od svega bila mu je glava.
To lice! Linija kose jedva da je bila za širinu prsta iznad crnih zamršenih obrva što su kao bujno rastinje stajale na ivici mračnih jama koje su skrivale oči - vidljive samo kao zlobni crveni odsjaji u toj paklenoj tmini. Nos, slomljen i zgnječen, čučao je nad ustima koja su bila poput reza nožem na zategnutom trbuhu lešine, dok su mu između usana virili ogromni beli očnjaci psećih zuba, najmanje 5cm dugi, koji su počivali u žlebovima na donjoj usni.

- Ja sam stariji podoficir Smrtovnik Drang i vi ćete me oslovljavati sa gospodine ili milorde - mrkog lica koračao je uza stroj preplašenih regruta. - Ja sam vaš otac, i vaša mater, i čitav vaš kosmos, i vaš lični neprijatelj, i ubrzo ću vas naterati da zažalite što ste se rodili. Ja ću vam skršiti volju. Kad ja kažem žaba, skakaćete. Moj je posao da vas pretvorim u vojnike, a u vojsci postoji disciplina. Disciplina jednostavno znači pokoravanje bez razmišljanja, gubitak slobodne volje, apsolutnu poslušnost. To je sve što ja tražim...

Zastao je ispred njega koji nije drhtao baš sasvim kao ostali, i mrko ga pogledao.

- Ne sviđa mi se tvoje lice. Mesec dana nedeljne prekoredne službe u kuhinji.

- Gospodine...

- I još mesec dana zato što mi odgovaraš.

Počekao je, ali on je ćutao. Već je naučio prvu lekciju kako da bude dobar trupaš. Začepi usta! Smrtovnik pođe dalje.

- U ovome času vi ste gadni, odvratni, mlitavi komadi pokvarenog civilnog mesa. Ja ću to meso pretvoriti u mišiće, vaše volje u pihtije, vaše mozgove u mašine. Vi ćete postati dobri trupaši ili ću vas pobiti. Ubrzo ćete čuti priče o meni, strašne priče kako sam ubio i pojeo regruta koji me nije poslušao.

On zastade i zagleda se u njih, a usne poput poklopca mrtvačkog sanduka rastvoriše se u demonsku parodiju osmejka, dok mu se po kap pljuvačke formirala na vrhu svake kljove.

- Ta priča je istinita.

Neko zaječa u redobima regruta, a svi su drhtali kao da je ledeni vetar dunuo. Osmeh iščeze.

...

Na gnev je zaboravio kad su ga čvornovate kandže Smrtovnika Dranga iščupale iz gomile.

- Pakujte torbe - zaškripa ovaj - polazite.

- Ne mogu to da nam urade: nismo završili sa obukom.

- Mogu da urade šta god hoće, i obično baš to i čine. Jedna slavna kosmička bitka upravo je vojevana do svog pobedonosnog okončanja, i ima preko četiri miliona onesposobljenih, plus-minus stotinak hiljada. Potrebna im je smena, što znači vi. Spremite se da se ukrcate na transportere ovog časa ako ne i ranije.

- Ne možemo, nemamo nikakvu svemirsku opremu! Magacin...

- Sve osoblje magacina već je otposlato.

- Hrana...

- Kuvari i kuhinjsko osoblje već su krenuli u kosmos. Ovo je vanredno stanje. Sve osoblje koje nije apsolutno neophodno ide. Verovatno u smrt.- On odape noktom jednu kljovu ležerno i poli ih svojim gadnim osmehom - A ja ću ostati ovde, u mirnodopskoj bezbednosti, da obučim vašu smenu. Poštanska cev učini "plonk" pokraj njegovog lakta; njegov osmejak se lagano raspadao dok je otvarao i čitao kapsulu sa porukom.

- Šalju i mene - reče on glasom koji je zvučao šuplje.

...

Tako je išao brodom, veoma usamljen, i pogledao kroz vrata jednog odeljka, i ugledao izvesnu čizmu na krevetu. Zastade, sleđen, nepomičan, u šoku, ukočen, užasnut, očajan, i s mukom je uspevao da kontroliše svoju iznenada zgrčenu bešiku. On je tu čizmu poznavao. On tu čizmu neće zaboraviti do svog samrtnog časa, kao što nikad neće zaboraviti svoj serijski broj, koji je bio u stanju da kaže, odnapred ili odnatrag, i da ga usred noći probude. Svaki detalj te užasne čizme bio je jasan u njegovom pamćenju, od zmijolikih pertli na ogavnoj koži liča - za koju se pričalo da je ljudska - do zarđalih pendžeta za gaženje, umrljanih crvenilom koje je moglo biti samo ljudska krv. Ta čizma pripadala je Smrtovniku Drangu. Čizma je bila pričvršćena za nogu i on, paralizovan od užasa, nesposoban da vlada sobom poput price pred zmijom, opazi da se naginje sve više i više u odeljenje, dok su mu oči pratile nogu, preko opasača, do košulje, ka vratu iznad koga je počivalo lice koje je imalo značajnu ulgu u njegovim noćnim morama otkako je stupio u vojsku. Usne se pokrenuše...

- Jesi li to ti? Upadaj i odmori se.

On zatetura unutra.

- Uzmi bombonu - reče Smrtovnik i osmehnu se.
Reflek mu odvede prste do ponuđene kutije i natera njegove vilice na žvakanje prve čvrste hrane koja mu je prešla usne tokom više nedelja. Pljuvačka pocure iz prašnjavih otvora, a njegov stomak ispusti preliminarno krčanje, dok su mu se misli ludački vrtele ukrug, pokušavajući da protumače izraz na Smrtovnikovom licu. Usne izvijene naviše u uglovima iznad kljova, male bore na obrazima... bilo je to beznadno. On to nije mogao da shvati.

- Smrtovniče - reče promuklo - to ne može biti, ja to znam, ali vi se ponašate kao ljudsko biće!

Smrtovnik se zasmeja, ne svojim testera-za-ljudsku-kost smehom, nego nekim skoro normalnim.

- Ali vi ste sadista, perverznjak, životinja, pakleno stvorenje, vanzemaljac, ubica...

- Hej, hvala ti. To je veoma lepo čuti. Ja pokušavam da radim svoj posao kako najbolje mogu, ali sam dovoljno čovek da mi, tu i tamo, prija reč pohvale. Nije lako projektovati ideju da si ubica, ali radujem se što mi je to uspelo čak i kod regruta glupavog kao što si ti bio.

- A... ali... zar vi niste stvarno...

- Smiri se! - odseče Smrtovnik, a bilo je u tome dovoljno otrova i zlobe da mu spusti telesnu temperaturu za čest stepeni. Potom se Smrtovnik opet osmehnu. - Ne mogu da te krivim, sine, što se ovako ponašaš, pošto si nekako tunjav, i sa seljačke planete, i vojska te je omela u obrazovanju, i sve to. Ali, probudi se dečko! Vojničko obrazovanje suviše je značajna stvar da bi se upropastila time što bi se amaterima dozvolilo da se mešaju. Kad bi pročitao neke od stvari u udžbenicima našeg koledža, krv bi ti se ohladila, bi zaista. Shvataš li da su u preistorijskim vremenima podoficiri za obuku, ili kako su ih nazivali, bili pravi sadisti! Oružane snage dopuštale su takvim ljudima bez ikakvog stvarnog znanja da naprosto upropaste regrute. Puštali su ih da nauče da mrze vojsku pre nego što nauče da je se plaše, što je upropašćavalo disciplinu. A da i ne govorimo o rasipanju! Svaki čas su omaškom nekog terali da maršira do smrti, ili su znali da podave čitav vod, i takve besmislice. Već samo to rasipanje bilo bi dovoljno da natera na suze.

- Smem li da pitam šta ste diplomirali? - upita veoma sitnim i poniznim glasom.

- Vojničku disciplinu , kršenje duha i glumu po metodu. Surov odsek, četiri godine, ali diplomirao sam sa sigma plus, što nije loše za dečaka iz radničke porodice. Vojna služba je moja karijera, i zato ne mogu da shvatim zašto su me nezahvalni kučkini sinovi uterali u ovu prokletu konzervu! - Digao je svoje naočare sa zlatnim okvirima da kvrcne prstom jednu suzu koja se skupljala.

- Vi očekujete zahvalnost od vojske? - zapita ponizno.

- Ne, jasno da ne, baš je to glupavo od mene. Hvala ti što si me potegao nazad u stroj, biće od tebe dobar trupaš. Sve što očekujem je kriminalna nezainteresovanost, kojom mogu da se koristim radeći preko veze, kroz mrežu starih drugara, putem potkupljivanja, lažnih naređenja, crne berze, i pomoću drugih uobičajenih stvari. Samo, ja sam stvarno dobro radio sa vama mamlazima u logoru Leon Trocki, i najmanje što sam očekivao je da me puste na miru da to radim, što je bilo još kako tupavo od mene. Sad bi mi bilo najpametnije da poradim na svojoj prekomandi. - on skliznu sa kreveta i stavi bombone i zlatne naočare u svoj ormarić.

Trupaš, kome je u trenucima šoka bilo teško da se odmah prilagodi, još je klimao glavom, i povremeno je udarao šakom. - Sreća je - reče on - za karijeru koju ste izabrali, što ste rođeni deformisani, mislim, imate tako lepe zube.

- Nikakva sreća - reče Smrtovnik, okidajući noktom o jednu od svojih isturenih kljova - skupo kao đavo. Znaš li pošto je komplet genetski mutiranih, veštački odgajenih, hirurški usađenih kljova od dva palca? Kladim se da ne znaš! Tri sam godine radio preko letnjeg raspusta da zaradim dovoljno da ih kupim - ali kažem ti da vredi. Imidž, to ti je sve. Izučavao sam stare trake preistorijskih lomilaca duha, i na svoj primitivan način, oni su bili u redu. Birani su po fizičkom izgledu i niskom IQ naravno, ali, znali su svoje uloge. Glave kao kuršum, glatko izbrijane, sa ožiljcima, teške vilice, odvratno ponašanje, zagorelci, sve. Računao sam da će se jedna mala investicija u početku debelo isplatiti na kraju. A to je bila žrtva, veruj mi; neće ti se desiti da vidiš mnogo usađenih kljova! Iz mnogo razloga. Oh, možda su dobre kad se jede žilavo meso, ali zašta, do vraga, još? Pokušaj, samo, da poljubiš svoju prvu curu... A sada se gubi, imam posla. Vidimo se...